U savjetovanju uče obje strane – i korisnik i savjetovatelj. Izjave i misli naših korisnika potiču nas da promišljamo o njima, da dokučimo uzrok iz svih perspektiva i da pokušamo pomoći onima koji se boje ući u proces savjetovanja, a muče ih slične brige. Želimo biti i ostati BLIZU!
U savjetovanju često čujemo teške životne priče. Ponekad su one samo dio prošlih perioda iz kojih je osoba izašla snažnija ili tek djelomično pogođena, a ponekad se te priče odvijaju za vrijeme cijelog procesa rada. I to nije nimalo lako jer se osoba ponekad osjeća bespomoćno u takvim okolnostima. Povrijeđeni ljudi u sebi nose svoje traume, jadikovke, frustracije i životne boli.
Možda ih ne znaju proraditi i izbaciti iz sebe, a možda ne žele. S takvim „slomljenim srcima“, povrijeđeni ljudi nerijetko projiciraju na druge svoje probleme, a ti drugi često nisu oni koji su ih povrijedili nego oni koji im žele pomoći. Pritom ne znaju niti prihvatiti pomoć od drugih jer smatraju da nisu vrijedni ljubavi i da ih takve nitko niti ne može voljeti.Svojim postupcima rade drugima ono što su neki prijašnji drugi napravili njima i tako ih povrijedili. I kada jedna mlada osoba u savjetovanju osvijesti sama sebi da se nalazi u tom začaranom krugu, izazovi i ciljevi postanu i jasniji i zahtjevniji.Rad na sebi je zahtjevan i mukotrpan proces.
Potrebno je mnogo uvida i svjesnosti o situacijama koje su se dogodile i koje se događaju da bismo došli do napretka. Ono što je ovdje nužno naglasiti - moguće je! Ljudi uspijevaju biti bolji, svjesniji, sretniji i ispunjeniji. Da u mjesecu samo jedan 'povrijeđeni' čovjek osvijesti svoje boli i patnje koje nosi, olakšali smo život i njemu i barem još nekoliko ljudi oko njega. A to je itekako moguće!„Ali koliko stvari nosimo sa sobom. Nikada nismo postavili cilj osloboditi se prtljage, biti svoji. Nemojte za sobom vući iskustva iz prošlosti. Zapravo, nemojte vući za sobom ni dobra iskustva. Naučite što znači iskusiti nešto u potpunosti.“ (Anthony de Mello)
Naš mozak je programiran tako da u ovom svijetu samo želi preživjeti. Najbolje reagira na opasnosti - tada su svi senzori upaljeni. Kada su ti senzori prečesto upaljeni, može se dogoditi da izgubimo kontrolu nad njima pa reagiramo na sve oko sebe kao da je opasnost, pa čak i kad je u pitanju neka fenomenalna prilika. Realno, možeš gomilu stvari u životu zaribati. Iz nekog razloga se to ipak ne događa, odnosno dani nisu toliko grozni kad sve skupa zbrojiš. Stručnjaci kažu da je to zato jer se 80 % stvari oko kojih brinemo uopće ne ostvari. Laički rečeno - najgore ti se sekirat.
Ali stvarno, što ak' zaribaš? Netko će ti se možda smijati. Netko će ti možda ipak pomoći. Možda će netko od tvojih bližnjih biti malo razočaran. Možda ćeš iznevjeriti samoga sebe. Možda ćeš biti silno tužan i jadan. Što još "možda" možeš nadodati, a da zaista misliš da ne možeš preživjeti?
U jednom trenutku mi ljudi 'odrastemo' i počnemo misliti da je svaka pogreška smak svijeta. Zanimljivo je da smo kao djeca na temelju pogreške učili, a nekima smo se i smijali. Što bi se dogodilo da dijete koje, prvi put kada padne nakon što se digne na noge, nikada više ne pokuša napraviti korak? Tko bi danas hodao?Za mozak vrijedi stara dalmatinska - uvik kontra. Kada on krene negativno, vi okrenete na pozitivno. Ne biste vjerovali, mozak se odmah predaje kada mu ovako pristupite. Pa umjesto "a što ak' zaribam?", probajte s "a što ak' uspijem?" Možda zvuči jednostavno, ali prepuštamo vama da nam opišete svoje iskustvo ove vježbe.
Svi mi tražimo u drugima ono što nam nedostaje i čega smo željni, a pritom ne dovodimo u pitanje može li takvo nešto u nama dugoročno opstati ako ovisi o drugima da bi postojalo. Malo prelazimo vlastite i tuđe granice, malo se navezujemo na druge i stvaramo tvrde čvorove, malo se gubimo i tražimo, malo se raspadamo i skupljamo - a sve to je uglavnom propadljivo. Jer... Ljudi su prolazni, dođu i odu - često bez najave! Nešto ostave iza sebe, a neke stvari ipak odnesu. Imaju pravo na to, žive svoj život. A onda shvatiš da ostaješ sam sebi najbolji (ili najgori) (ne)prijatelj - ovisi kako si se tretirao. Kao što kaže jedna pjesma: "Ne mogu pobjeći ni sebe zaobići, sa sobom treba učiti živjeti."
Daj si vremena biti sa sobom 'jedan na jedan', pa čak i ako se raspadneš od tuge, vidjet ćeš da prihvaćanjem svojih slabosti ipak daješ sebi za pravo voljeti - i sebe i druge baš takve kakvi jesu. Fiziološki, biološki, anatomski - tvoje srce zaista može izdržati tu tugu koje se bojiš. Psihički, psihološki, životno - s vremenom ćeš naučiti mnoge lekcije, zavoljeti samoga sebe i ojačati. Ali vrijeme samo po sebi neće ništa napraviti niti izliječiti ako ti ne radiš ništa od onoga što ti mozak i srce serviraju.
Svi smo mi ponekad jadni, slabi, izgubljeni, mali, prgavi, očajni, nametljivi, teški, nedostupni, grubi... ALI nedostaje nam ljubavi i tražimo je. Stoga, ako te netko povrijedio, možeš mu zaželjeti samo da čim prije zacijeli i zavoli sebe. Isto to zaželi i sebi - svaki dan.
„Ne možete uvijek kontrolirati situaciju u kojoj jeste, ali možete kontrolirati svoje misli.“Automatske negativne misli prisutne su kod svih ljudi, ali nekima je puno teže kontrolirati ih. Problem se pritom dogodi onda kada tim negativnim mislima odmah povjerujemo, odnosno kada im dopuštamo da nas emocionalno uznemire i dovedu u stanje bespomoćnosti. Bilo bi dobro sebi posvijestiti da ljudi često imaju iracionalna vjerovanja. Glavne karakteristike takvih vjerovanja su:
- iskrivljuju realnost (tj. krivo interpretiraju ono što se događa); uključuju nelogičan način vrednovanja sebe, drugih i svijeta,
- sprečavaju nas u postizanju ciljeva,
- stvaraju intenzivne emocije koje dugo traju, uznemiruju nas i blokiraju,
- uzrokuju ponašanja koja su štetna i za nas i za druge.
Uz iracionalna vjerovanja, često se javljaju i kognitivne distorzije, odnosno pogreške u mišljenju i nevjerojatno je koliko ih ljudi nisu svjesni. Jeste li skloni katastrofiziranju situacije, svakodnevnom korištenju fraza "moram, trebam..", stalnom fokusiranju na negativne ishode, pretjeranom generaliziranju (nikad, uvijek, svi itd.)? I to se može promijeniti, ali je nužno uložiti kognitivni i emocionalni napor za rad na sebi. Vaše misli ne upravljaju vama, barem ne bi trebale. Ako je tako, pokušajte ih nekad zapisati na papir pa provjerite koliko su realne, objektivne i vjerodostojne. Kažu da je prvi korak je uvijek najteži! (Zar baš „uvijek“?!)
Svaka preobrazba je bolna jer nosi sa sobom krizu, a što je krizna teža, to znači da je prethodio veći otpor promjeni. Biti svjestan da se život stalno mijenja i da je dinamika ono na što smo prirodno naučeni, istovremeno ispunjava i strahom i mirom. Kada je teško, želimo promjenu koja će nas umiriti, a kada je lijepo, bojimo se promjene koja bi nas mogla uznemiriti.Međutim, ako na trenutak promjenu zamisliš kao rast, onda je sasvim jasno zašto je opiranje promjeni neizbježna kriza.
Nikakvo stajanje na mjestu neće donijeti plodove. U redu je osjećati strah, ali s druge strane biti svjestan da je promjena ono što čovjeku treba da bi bolje spoznao sebe i svoje osjećaje, želje i misli.Lako je reći - prepusti se, ali to nije cilj. Ne daj promjeni da te nosi, budi aktivan u svojemu procesu rasta - radi na sebi, uči nove mehanizme suočavanja s izazovima, istražuj nove životne ljepote i ne odustaj kad te prepreke opkole jer - možeš ih i preskočiti ako već ne možeš zaobići!